Ustavno pravo je skup zakona koji definiše ulogu, ovlaštenja i strukturu različitih subjekata unutar države, odnosno izvršne vlasti, parlamenta ili zakonodavne vlasti i sudstva; kao i osnovna prava građana i, u saveznim zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države i Kanada, odnos između centralne vlade i državnih, pokrajinskih ili teritorijalnih vlada. Nemaju sve nacionalne države kodifikovane ustave, iako sve takve države imaju jus commune, ili zakon zemlje, koji se može sastojati od niza imperativnih i konsenzualnih pravila. To može uključivati običajno pravo, konvencije, statutarno pravo, pravo koje su izradile sudije ili međunarodna pravila i norme. Ustavno pravo se bavi osnovnim principima po kojima vlada vrši svoje ovlasti. U nekim slučajevima, ovi principi daju posebne ovlasti vladi, kao što je moć da oporezuje i troši za dobrobit stanovništva. U drugim slučajevima, ustavni principi djeluju tako da postavljaju ograničenja na ono što vlada može učiniti, kao što je zabrana hapšenja pojedinca bez dovoljnog razloga.
U većini zemalja, kao što su Sjedinjene Američke Države, Indija i Singapur, ustavni zakon je zasnovan na tekstu dokumenta koji je ratifikovan u vrijeme kada je nacija nastala. Drugi ustavi, posebno onaj Ujedinjenog Kraljevstva,[1][2] se u velikoj mjeri oslanjaju na nekodificirana pravila, budući da ima nekoliko zakonodavnih statuta i ustavnih konvencija, njihov status u ustavnom pravu varira, a odredbe konvencija su u nekim slučajevima oštro osporene.[3]